RATNI ZLOČINI U AGRESIJI PROTIV HRVATSKE

Ratni zločini u agresiji protiv Hrvatske
pod komandom Mladića u septembru 1991. godine, 50 tenkova napale su grad Šibenik. Kijevo, Vrlika, zaleđe Šibenika i Zadra uništene. On je komandovao topološkim napadima na gradove Šibenik, Zadar i Sinđ.

Jugoslovenska narodna armija je pomogla obnovljenim Srbima 18. novembra 1991. godine, u paklu u Škabrnji.
Srpske snage na čelu sa Ratkom Mladićem na 17. septembar 1991 napali i okupirali brane Peruća. Jan 28, 1993 je miniran sa 30 tona eksploziva na najvišem zabilježen nivo vode u operacijama oslobađanja Peruća za povlačenje agresora. 
Pobjeći i potražiti
Dok je bio bjegunac Haškog tribunala, pretpostavljalo se da se krije u Srbiji ili Republici Srpskoj u BiH. Čini se da je mladi čovek počeo da igra 2000. godine na fudbalskom meču između Kine i Jugoslavije u Beogradu. Ušao je na VIP ulaz i sedeo je u privatnoj kući okruženoj osam naoružanih stražara. Neki tvrde da su ih videli u predgrađu Moskve i da su "često" posjetioci Soluna i Atine, što podiže sumnje da su mnogi lažni izveštaji poslati kako bi pokrili njegov trag. Nema izjave da je njegovo osiguranje na prilično visokom nivou. U novembru 2004. britanski vojni službenik je priznao da vojna akcija Mladića i pristup drugih optuženika imaju malo šanse za uspeh. U aprilu 1994. Mladićeva kćerka Ana bila je samoubistvena tokom svojih medicinskih studija u Beogradu. Moguće je da je uzrok njenog samoubistva u Mladićevoj intenzivnoj kritici tadašnjih srpskih medija. U Topčideru je bila povređena i verovala [nedostatkom izvora] da je Mladić neko vrijeme došao u grob. Srpski predsednik Boris Tadić najavio je da je Ratko Mladić uhapšen 26. maja 2011. godine kao Milorad Komadić.

suđenje
22. novembra 2017. Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) u 10 sati počela izricanja prvostepene presude na 11 tačaka optužnice za ratne zločine Mladića počinjio u vršenju dužnosti kao komandant Vojske Republike Srbin (VRS). On je pokušao navodi se u optužnici u kojoj je optuženi za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja u Bosni i Hercegovini u periodu od maja 1992. do kraja 1995. godine. U završnim riječima tužilaštva u decembru 2016. godine osuđen je na doživotni zatvor, dok je odbrana predložila da se oslobodi svih optužbi. Prvu optužnicu protiv njega podneo je Tužilaštvo Haškog tužilaštva 25. jula 1995. godine, a nakon toga trostruka proširena i promenjena zbog potrebe da se suđenje izvede što efikasnije,

Ranije 
ujutro prije izricanja presude okupili su se članovi Udruženja "Žrtve-žrtve-rat" i Udruženja žena-Podrinje, žrtve organizacija genocida u Srebrenici. Ratko Mladić je rekao uoči presude "Znam da sam nevin! Sa mnom mogu da radim ono što želim, ali ne mogu da uzmem dušu! ". Magazin British Guardian je napisao presudu o osudi osuđujućih presuda, pozivajući se na analizu i izjave stručnjaka za krivično pravosuđe. Ispred sudnice bio je bijeli šator sa slikama žrtava genocida u Srebrenici.

Mladić advokati su uoči presude iznijeli niz zahtjeva da odgodi presudu, iz mnogo razloga, uključujući navodna kršenja ljudskih prava zbog odbijanja posjeta sveštenik Ruske pravoslavne crkve Mladić u pritvoru, kao i loše zdravstveno stanje, za koje su tvrdili da "ne umiru kada izricanje presude ". Također, u neobičnom zahtjevu, zatražio da se čitanje presude skraćen i da, ako se predmet oslobođen, odmah kaže na početku i sve ostalo je odgođen za kasnije čitanje.

Tačke optužnice
U prvom dijelu suđenja, mladić je osuđen na četiri od pet tačaka, za kršenje zakona i običaja ratovanja, odnosno nasilne akcije čiji je glavni cilj bio da terorišu civile, nezakonite napade na civile, uzimanje talaca i provođenje genocida. Pretresno vijeće je zaključilo da su zločini koje predstavljaju istrebljenja gasom i strijeljanju zarobljenika u logoru Keraterm, čiji je broj bio je između 190 i 220. Vijeće je utvrdilo da su mnoge žrtve nezakonito zatočeni i podvrgnuti nehumanom ponašanju prema i na osnovu njihove vjerske i etničke pripadnosti, koji je uključivao loše higijenske uslove i zdravlje, nedostatak hrane i vode koja je dovela do gladi i prisiljavanje zatvorenika u logor svakog silovanja, gdje je rekao Karamanova kuća u Foči,

Utvrđeno je i da je od sredine maja 1992. do 1995. godine, VRS-a, a posebno tzv. SRK je namjerno granatirao i streljao snajperiste od strane Sarajeva, često na mjestima bez vojnog značaja. Stoga je ubijeno na stotine civila i hiljade ranjeno, a kao primjer naveo je masakr na Markalama. Osnovana je namjera počinitelja svih članova SRK ciljati civile i da neproporcionalno uništiti grada, ali vijeće smatra da su pripadnici SRK-a za cilj da terorišu stanovništvo Sarajeva i da je taj teror bio izložen navodne snajperskog djelovanja i granatiranja. Članovi SRK počinio ubistvo, teror nad civilima kao kršenje zakona i pravila rata i za ubistvo kao zločin protiv čovječnosti.

Vijeće, u vezi sa Srebrenicom, da li su snage Srba su se izvršenje mjere hiljada Muslimana iz Srebrenice bez razlike kako bi se počine zločine progona. Neke od ubistava i zatvora imaju karakteristike istrebljenja. Takođe je utvrđeno da su nekoliko optuženih za zločine nasilno raseljene. Zaključeno je da su sve aktivnosti vezane za Srebrenicu bile genocidne. Stoga, Komisija smatra da se zločin genocida, progona, istrebljenja, ubistva i nečovječno i prisilne tretman počinjene nad muslimanima u Srebrenici i njenoj okolini. Pretresno vijeće ICTY-a je potvrdio da je u julu 1995. godine genocid u Srebrenici, ali ne u sedam opština u istočnoj Bosni Foča, Ključ, Kotor Varoš, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i, gdje je potvrdio zločine nad nesrpskim stanovništvom (muslimani i Hrvati) ali da njihova namera nije bila istrebljenje ljudi. Pretresno vijeće je zaključilo da u Bosni i Hercegovini je došlo do oružanog sukoba i da su zločini počinjeni u toj zemlji imala karakteristike sistematskog, masivna i rasprostranjena djelo. Takve zaključke prvostepenog vijeće je izreklo presudu u bivši srpski predsjednik Radovan Karadžić, koji je osuđen na 40 godina zatvora. bno zapovjedio granatiranje Sarajeva, učestvovao u odabiru ciljeva i naložio vatru Refocus dijelova grada u kojima žive Srbi, civilno nesrpsko stanovništvo. Spriječiti dostavu humanitarne pomoći za vrijeme opsade Sarajeva od aprila 10, 1994. godine, koji je trajao sve do njegovog puštanja na slobodu. On je namjerno davao izjave koje je dao medijima pogrešan zaključak u vezi sa zločinima koji su počinjeni. Bez toga zločini ne bi bili počinjeni na način na koji su počinjeni. Vijeće je utvrdilo da je optuženi značajno doprineo postizanju zajedničkog cilja trajnog uklanjanja bosanskih Muslimana i Hrvata iz Sarajeva. Njegovo uskraćivanje zločina u Srebrenici i širenje lažnih informacija takođe su uzete u obzir i potvrđena je njegova uključenost u zločin u Srebrenici.