POUČNA PRIČA: “NEMOJ SINE, RAMAZAN JE”

Jahja je bio siroče, ostao je bez oba roditelja u ratu i brigu o njemu je preuzeo dedo Fadil. Iako je duboko zašao u sedmu deceniju života, Fadil je tada desetogodišnjeg Jahju draga srca prihvatio i odgajao do njegovog punoljetstva, kada će ga poslati na studije u Istanbul.

Pred Fadilom je bio težak zadatak, kako malenog Jahju odgojiti budući da je siroče koje je par godina provelo na ulici i već se naučilo raznim nestašlucima, piše “Akos“…

Dedo Fadil je bio saburli insan. Cijeli život je hizmetio džamiju u svom selu, s vremena na vrijeme bio mujezin, a samo kada je morao ulazio je u mihrab.

– Ne znam kako ću odgovarati za svoj namaz, a kamoli za ove insane koji klanjaju za mnom -, govorio je često dedo Fadil. Znali su ga kao čestitog i povjerljivog i kao takav je uživao poštovanje svih, osim Jahje. Iz dana u dan Jahja bi pravio nestašluke, ometao bi dedu dok klanja, sakrivao bi mu tespih i serdžadu, kasnio bi kada izađe napolje da se igra, volio je pobjeći i iz škole.

Dedo Fadil je saburao i govorio:

– Neka, dijete je to, da ga tučem nije od islama, da se derem na njega i zatvorim ga u kuću opet nije rješenje. Doći će to na svoje, Onaj ko upućuje uputit će i mog malog Jahju. Koliko se god trudio da Jahju usmjeri ka islamu, da ga upiše u mekteb, nauči osnovno što svi desetogodišnjaci uče, Jahja je to vješto izbjegavao i otimao se. Jedne prilike kada je dedo Fadil vidio Jahju kako se kreće sa starijom djecom iz mahale, a koja su počela konzumirati cigarete i alkohol zagalamio je prvi i posljednji put:

“Nemoj sine, Ramazan dolazi”!

Jahja je skočio, prepao se, dotrčao dedi i rekao: “Dedo, nadam se da me Ramazan neće ružiti, samo sam šetao sa njima, nisam dedo ništa uradio”. Dedo Fadil se nasmija u sebi i pomisli kako je ovo lijepa prilika da malenog Jahju upozna sa Ramazanom. Sutradan, nakon sabah-namaza Jahja je sjedio i čekao dedu da mu objasni ko je Ramazan i kad će doći. Pričao je dedo o Ramazanu kao o insanu. Nakon što je mali Jahja shvatio da je Ramazan mjesec oprosta, žrtve, ali i nagrade, mjesec najbolji od svih mjeseci u godini, mjesec u kojem je Allah uzvišeni spustio Objavu, počeo se zanimati za islam i rado je slušao dedu kako priča o raznim islamskim temama. 

Svega desetak dana prije Ramazana, Jahja je naučio klanjati, naučio je deset sura i počeo je ići u mekteb. Postao je ponos svoje mahale i prvi je momak koji je iz tako skromnog mjesta otišao daleko, čak u Istanbul na studije. Dedo je tiho, kako je i živio preselio na ahiret zadovoljan što je ono siroče uzeo i usmjerio na pravi put. Šetajući ulicama Istanbula i gledajući djecu kako sjede na jednom zidiću i puše cigare, Jahja im priđe i reče:

– Nemojte djeco, Ramazan dolazi!