Ne može se prekinuti s onim tko ti je suđen

“Srodna duša. Osoba s kojom uspostavljate neposrednu vezu u istom trenu kada se susretnete – vezu tako jaku da ste privučeni jedan drugome onako kako nikada prije nikim i ničim niste bili privučeni. Srodna duša vas razumije i povezuje se s vama u svakom pogledu i na svim razinama, što donosi osjećaj mira, spokoja i sreće kada ste blizu nje. “~ Nepoznat autor

Bez obzira koliko se trudili, ne postoji način da prekinete sa svojom srodnom dušom.

Sve se događa u tren oka, na jedan običan dan, na dan za koji nismo bili ni u potpunosti svjesni da zapravo dolazi i mijenja cijeli tijek naših života..

U jednom trenutku živjeli smo običnim životom, a već u sljedećem, on se okrenuo naglavačke od naleta energije, promjene u vibraciji, od susreta sa srodnom dušom.

Možda smo nabasali na tu osobu kraj caffe bara, jednog kišnog dana ili nam se možda auto pokvario i ona je došla da nam pomogne. Ili možda smo samo odjednom otvorili oči i vidjeli nekoga koga već dugo poznajemo u potpuno novom svjetlu.

Nevažno je na koji način se zapravo to dogodilo, međutim, važno je da je ta osoba došla u naše živote. Pojavila se odjednom i sve je bilo isto, a istovremeno i promijenjeno.

Bili smo privučeni tom osobom kao moljac plamenom, nije bilo važno zašto, nije bilo važno je li postojala prepreka, sve što smo znali je da smo morali biti u blizini te osobe – te duše koja nekako razgovara s našom dušom na drugačiji način od bilo koga drugog.

Tako smo pali ili se sudarili, kao tisuću zvijezda padalica, osjetili smo tu vezu, cjelovitost koja dolazi od ujedinjenja s dušom s kojom smo dijelili mnoge živote.

Osjetili smo vezu naših usklađenih misli, dubinu naših emocija, visinu naše duhovnosti.

Nikad nije bilo upitno želimo li biti zajedno.

Ipak, kao što često naučimo s godinama, ljubav nikad nije tako jednostavna i ne završimo uvijek sa srodnom dušom.

Tako smo se borili protiv te povezanosti, borili smo se i zakopali je.

Razdvojili smo se ili nas je možda naša srodna duša napustila, ostavljajući nas pod ponoćnim mjesecom, dok su pahulje padale po nama. No, nije ni važno tko je otišao, jer oboje smo osjetili rez na našim dušama – dušama koje su u jednom trenutku bile savršeno usklađene.

I onda smo postali zaokupljeni s našim životima.

Pronašli smo sreću u svakodnevnim trenucima koji su doveli ljubav u naša srca, ali bez obzira na to koliko smo bili zauzeti ili koliko smo bili rastreseni, bio je potreban samo trenutak da umirimo svoj um i shvatimo da još uvijek možemo osjetiti svoju srodnu dušu.

Ona se još uvijek zadržavala na zadimljenim rubovima naše svijesti, s onom primamljivom vezom, koja koliko god bila teška, nikada se nije činila pogrešna. To je bio plamen vatre za koji nikada nismo očekivali da će nastaviti gorjeti.

A jednostavno je uvijek bio tamo.

Nije važno gdje smo putovali, koga smo još voljeli ili kome smo dopustili da voli nas – ta srodna duša je i dalje bila tamo. Njen dodir stvara plamen na našoj koži, njene usne ostavljaju žig na našoj duši.

Naše duše ostavile su trag jedna na drugoj i nikada nije postojala opcija da se vratimo natrag, da se pretvaramo kao da ništa od toga nije ni postojalo.

I tako smo se spajali i razdvajali češće od Mjesečevih faza, iako jednako blistavo. Stvorili smo ljubav i pobjegli; podijelili smo svoje tajne, a potom se pretvarali kako nije bilo ništa posebno u načinu na koji smo razgovarali. Smijali smo se, a onda smo odlučili sve zaboraviti.

A čak i nakon toliko vremena, sve rane koje još trebaju zacijeliti, još uvijek nisu učinile svoje – nismo otkrili svrhu zbog koje je naša srodna duša stigla u naš život.

Dakle, iako smo naveli sve razloge zašto ne bismo trebali voljeti, mi i dalje volimo.

Iznova i iznova.